Na ovo, po mnogo čemu posebno i drugačije putovanje, uputili smo se u četvrtak, 3. studenoga u kasnim večernjim satima. U gluhoj noći, na prijelazu sa 6. na 7. dan spomenutog mjeseca, prepuni dojmova, vratili smo se u Split.

Samo djelić doživljaja i dojmova, koje ćemo rado i složno svi potpisati, prenosimo iz pera naše profesorice hrvatskoga jezika – Vilme Lerotić.

Neki su gradovi poput svjetla. Svijetle kad je najteže – hrabri, stameni i odlučni. Takav je Vukovar, svijetli za svoje mrtve i žive, za budućnost.

Obišli smo sveta vukovarska mjesta, groblje i Ovčaru, poklonili se ljudskoj patnji, žrtvi i domoljublju. Zastali smo pokraj Vodotornja, maleni ispod njegove uznositosti i beskrajnih rana. Natkrilio se nad ravnicu i prekrio je zastavom koja je bila jača od mržnje.

Prošetali smo Đakovom i Osijekom, zavirili u iločke podrume i divili se ljepoti prošlosti u dvorcu Eltz i Muzeju vučedolske kulture.

A što je Slavonija bez tamburaša? Zapjevali smo u inat svima koji sumnjaju:

„Inati se Slavonijo, ljepota nek' tvoja boli...“

I zaista ljepota boli – beskrajna ravnica, boje jeseni, rijeke i ptice Kopačkoga rita i svjetlost. Svjetlo Vukovara koje sada svijetli i u nama.

Galerija slika